Suhozidi Otoka Cresa

Neke studije o istočnom Mediteranu bave se proučavanjem kulturnog krajolika koji čine terase i suhozidi/gromače. U studiji o Kreti tvrdi se da su ove strukture  „najvidljiviji znakovi mediteranskog kulturnog krajolika, istovremeno i jedni od najtajnovitijih“. Ako se ova primjedba može primijeniti u konkretnom slučaju našeg otoka, moramo se složiti da kulturni krajolik Cresa ne samo da je nedovoljno proučavan, već u velikoj mjeri predstavlja nepoznanicu. Masivni kompleksi kamenih struktura ne samo da svjedoče o tome kolika je bila važnost kultivacije zemlje, već i ukazuju na „odnos između metoda proizvodnje i oblika društvene i ekonomske organizacije“. Specifično ispreplitanje fizičkog, „graje“, „klanec“ i  „pocivalić“ (dijalektalni nazivi različitih kamenih struktura) i društvenog okruženja definira otočki mikrokozmos u kojem dobrosusjedski odnosi i krvne veze čine tipične karakteristike seoske zajednice. Ona se temelji na solidarnosti i međusobnoj razmjeni specifičnih znanja koja se odnose i na kultivaciju tla i na izgradnju „masiere“ (suhozida). Krajnji rezultat ovog spajanja  društveno-kulturnih i fizičkih karakteristika je samodostatno gospodarstvo koje još nije bilo u mogućnosti otvoriti se prema širem tržištu.

Ova kultura usmjerena je preobrazbi područja kako bi se zadovoljile ekonomske potrebe stanovništva, a prisutna je i u drugim dijelovima istočnog Mediterana. Na Cresu je ova preobrazba  morala biti prilagođena prepoznatljivim geološkim karakteristikama otoka. Treba napomenuti da  pojam „masiere“, koji se obično odnosi na kamene zidove, nije creski naziv već je venecijanskog podrijetla. Na Cresu se isti naziv koristi za različite vrste kamenih zidova s različitim namjenama; „gromače“ je u hrvatskom jeziku uobičajeni naziv za ove kamene strukture. Iako one zauzimaju veliki dio površine otoka Cresa (i još uvijek su jasno vidljive u krajoliku), o njihovom podrijetlu, starosti, korištenju ili tipologiji malo se zna. Još je manje poznata vrijednost koja im se mora pripisati, budući da predstavljaju jedan od najupečatljivijih izraza ljudskog rada koji je preobrazio otočki krajolik i kulturu.

Tijekom stoljeća ekonomski aspekti konsolidiraju se prelazeći  iz ispaše na uzgoj poljoprivrednih kultura. To je neminovno dovelo do manipulacije okolišem; potreba za opstankom zahtijevala je  povećanje proizvodnje hrane, iako su  klima i geološke komponente izazivali značajne poteškoće. Pritom se moraju uzeti u obzir dva  glavna faktora – vrsta ljudskog djelovanja i karakteristike područja. Stočarstvo  je bilo oslabljeno zbog suša i bolesti; čak i tijekom povoljnih  razdoblja, područje nije imalo kapacitet  ispaše  velikog broja životinja na otoku. „Kapacitet nosivosti“ područja (koncept koji su 2006. razvili  britanski biolog M. Begon i ostali) Je dostigao svoj limit. Cres je bio prisiljen posegnuti za novim tehnologijama, novim kulturama i prostorima kako bi se osigurao opstanak. Do novih zemljanih površina moralo se doći s malo kapitala i puno rada.

Spremnost poljoprivrednika za povećanjem produktivnosti uvelike je otežavao nedostatak vitalnih preduvjeta za razvoj, kao što je dostupnost energije, vode i prirodnih hranjivih tvari u tlu. Ovi elementi  se moraju na neki način dodati ili zamijeniti. Prvi element (dostupnost energije), kao što je korištenje inovativnih tehnologija, bilo je iz više razloga teško primijeniti. Pored činjenice što je otežan pristup, ne bi bio od velike pomoći. Karakteristika  područja zahtijeva fragmentirane kulture, gdje je teško koristiti čak i plug. Iz tog razloga, Creski poljoprivrednik  uvijek  je uz torbu  nosio i motiku na ramenu na putu prema polju. Opskrba vodom je, uz nekoliko iznimaka, uvijek bila škrta, a sustavno navodnjavanje tla nikada nije postojalo na otoku. Zemlja nije primala dovoljno hranjivih tvari, a gnoj se rijetko koristio. Poljoprivreda na Cresu morala se osloniti na elemente koje je nudila sama priroda: vapnenac koji je trebalo ručno odstraniti  u ogromnim količinama. Prema našem mišljenju, svi ovi uvjeti navode da zaključak da uzgoj žitarica  – uz određene ograničene iznimke – nije bio moguć. Seljak, maslina, vinova loza i ovca bili su jedini  dostupni i odgovarajući resurs za ovu vrstu okruženja.

Topografija oko grada Cresa stoga ima strukturu koja odražava korištenje zemljišta  ovisno o položaju i odnosu prema gradskom središtu. Ona odgovara modelu kojim geografi najčešće opisuju zemlju koju je pokorio čovjek još u razdoblju neolitika, a podijeljena je na: hortus, ager, saltus i silva. U blizini grada, u vrtovima i na intenzivno kultiviranom tlu ljudi koriste  prirodna gnojiva, odnosno hortus. Na mjestima dalje od gradskog središta nalaze se područja s tlom na kojem se djelomično koristi prirodni gnoj, tj. ager, a još dalje nalaze se područja predviđena za ispašu ovaca, odnosno saltus; na kraju se nalazi šuma, tj. silva. U blizini grada Cresa kultivirana područja protežu se u širokom radijusu do vrha brda i zatim niz padinu do obale mora, formirajući neku vrstu prirodnog amfiteatra. U tom amfiteatru nalazi se jedan od jedinstvenih primjera ljudske upornosti i rada. Težaci su uz iznimne napore, radeći na kamenom tlu, uspjeli oblikovati svoj životni prostor i osigurati  opskrbu hranom.

Postoji značajna  razlika između zona u istočnom Mediteranu – kao što je opisano u raznim djelima – i otoka Cresa. Na drugim geografskim područjima kamenje je uklonjeno, a koristi se za poravnavanje i zaštitu tla. Međutim, na našem otoku morao se osloboditi i ukloniti cijeli sloj vapnenca kako bi se došlo do obradive zemlje. Izvađeno kamenje formira strukture koje su po svojoj količini, domišljatosti i različitosti izvedbe tipične za Cres. Čak i samo letimičnim pregledom današnjeg poljoprivrednog krajolika lako bi se moglo zaključiti da je kultura uzgoja maslina  dominantna u posljednjih nekoliko stoljeća, ali to nije slučaj; nasadi drugih kultura, kao što će se vidjeti u slijedećim poglavljima, dominiraju poljoprivrednim okolišem i terasama.