Drugi svjetski rat i politička situacija nakon rata bili su glavni razlozi za moju dugu odvojenost od otoka gdje sam rođen. Želja za ponovnim uspostavljanjem odnosa s prirodom i kulturom mog rodnog zavičaja bila je stalno prisutna tijekom mnogih godina izbivanja. Kako bih stekao znanje o otoku, o povijesti i na osobnoj razini, započeo sam prije nekoliko godina genealoško i povijesno istraživanje koje je rezultiralo objavljivanjem knjige L’Isola di Cherso. La presenza Veneziana e le diverse dinastie popolane (Del Bianco, Udine, 2012.). “Teoretsko” poznavanje povijesnih događaja je bitno, ali ne i dovoljno ukoliko želite dublje upoznati otok Cres. S mojom akademskom podlogom na temu kulturne geografije, bilo je stoga logično  provesti studiju  “teritorija” iz kulturološke i ljudske perspektive. Interes za kulturni krajolik Cresa za mene tako ima dva značenja: podrijetlo i odvojenost. To je bila intuitivna motivacija za obavljanje ovog posla unutar granica željene deskriptivne studije.

Moja supruga Birgitta i ja smo tijekom naših odmora na otoku davno uočili gromače ali, kao i mnogi posjetitelji  Cresa, zapravo smo besciljno prolazili pored ovih kamenih zidova, ne razumijevajući njihovu monumentalnost, opseg i vrijednost. Tek nakon učestalih  izleta i pješačenja do  Gospe od Salvadura  i Sv. Blaža prema sjeveru ili do Nedomišlja i Sv. Petra prema jugu, do Krčine i Loznatog prema  istoku i niz dolinu kroz Antonski (pješačenje od oko 30 km), shvatili smo veličinu rada kojeg su “Sizifova djeca” obavljali stoljećima. Također smo primijetili, bez imalo zadrške, da možemo konkurirati sličnim građevinama u drugim dijelovima Europe; mjestima koja su u nekim slučajevima  već pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska baština. Pred nama je obiman posao kako bi “skriveno blago” učinili poznatim. Jednako tako naša je odgovornost i obveza proučavati, dokumentirati i sačuvati to blago za one koji se, poput nas, zalažu za priznavanje ovih tvorevina mukotrpnog težačkog rada.

Dragocjenu pomoć pri izradi ovog bloga dali su: moja supruga Birgitta, kćeri Antonia i Arianna i moja unuka Vega sa slikovnim materijalom; moj unuk Theo, knjižničarka Ana Nilson u Lundu i moj prijatelj Flavio Flores da Cunha sa svojim specifičnim znanjima o tome kako izraditi web stranicu; Ing. Hans Hirscher, stalni prosjetioc Cresa za niemacki prevod; moj rođak Dr. Giulio Montenero za vrijedne komentare; autor, novinar i moj zet Christian Catomeris koji je cijelo vrijeme sudjelovao ne samo svojim člankom i fotografijama već  i velikodušnim savjetima.