Suhozidi Otoka Cresa

Kada je u pitanju očuvanje okoliša, može se zaključiti da studije i nastojanja da se određeni krajobraz zaštiti mogu biti usmjereni ili na područja koja nisu nikada bila pod utjecajem čovjeka ili na očuvanje okoline u kojoj je  ljudski rad dominantan. U Europi, prirodni okoliš se humanizira od kraja ledenog doba, prije otprilike 10.000 godina. Naš interes je usredotočen na promjene u krajoliku koje su se dogodile tijekom povijesti. U izgradnju terasa, kao posljedicu pojave ljudskih naselja, uložena je najveća količina rada u cilju uvođenja novih poljoprivrednih kultura.

Još je uvijek teško odrediti u kojem su prapovijesnom razdoblju masline i vinova loza uvezeni na otok Cres. Istraživanje provedeno u istočnom Sredozemlju pokazuje da su uzgojene i / ili divlje masline bile prisutne na Kreti potkraj neolita (4400. – 3500. g. pr. Kr.). Tijekom brončanog doba (2000. -1500. g. pr. Krista) maslina se kao kultura u uzgoju stabilizirala na Kreti, kao i u neposrednoj blizini gradova na Peloponezu, a  posebno tijekom minojskog  razdoblja. Do širenja na druge obližnje regije došlo je uslijed sve intenzivnijeg pomorskog prometa. Tijekom istog razdoblja Cres je imao visok reproduktivni kapacitet, budući da je otokom dominirala kultura gradina (castellieri – naselja na vrhu brda) u blizini središta koja se danas zovu Osor, Ustrine, Orlec,  Filozići i Cres. Do koje mjere je kultura maslina raširena na otoku danas je  teško procijeniti. Istraživanja J. Ćus Rukonić na otocima Cresu i Lošinju su svakako potvrdila raspoloživi kapacitet i dokazala postojanje kulture  maslina u neolitiku, iako ne u obliku „standardizirane poljoprivrede“.

Palinološka ispitivanja obavljena na otoku Mljetu (tal. Melada) u južnoj Dalmaciji 1960-tih godina dodatno potvrđuju tezu da je većina postojećih kultura povezana s ljudskim naseljima. Na Mljetu, uzorci peluda prikupljeni dijelom iz slanog jezera Malo jezero i iz slatkovodnog jezera Blatina Polje, pokazuju odsutnost ljudske aktivnosti tijekom neolitika i brončanog doba. Masline i vinova loza pojavljuju se, međutim, tijekom grčko-rimskog razdoblja, 400. g. pr. Kr. U cjelini se može reći da se maslina pojavljuje u vegetaciji na Cresu od davnina, iako do sada nisu poduzeta znanstvena istraživanja. Stabla masline vjerojatno čine uobičajeni dio mediteranske flore i povezana su s određenim područjem kao posljedica pojave ljudskih naselja. Blizak odnos između ljudi i poljoprivrednih kultura obično dovodi do većeg razumijevanja kvalitete vegetacije. To opet dovodi do prirodne selekcije stabala koja favorizira najkorisnije primjerke. Činjenica da takav odnos postoji na otoku već tisućama godina, iako ne u obliku koji sugerira promišljeno i plansko iskorištavanje maslina, u svakom slučaju predstavlja temeljni preduvjet za budući razvoj standardiziranog uzgoja.

Arhitektura krajolika i njezino datiranje

U načelu, može se reći da bi cijeli niz kamenih struktura (terase, ograde, zidovi i sl.) koji  danas čini dio krajolika mogao biti ključ za razumijevanje kronologije razvoja samog krajolika. Za slične pejzaže na Kreti, međutim, istraživači Oliver Rackham i Jennifer Moody potvrđuju da “nemaju ključ”. S obzirom na krajolik Cresa, možemo pretpostaviti da se na nekim dijelovima otoka neke kamene strukture mogu datirati u razdoblje neolitika, neke u brončano doba, a neke opet u grčko-rimsko razdoblje. Većina njih podignuta je u blizini stambenih područja koje nisu mogle postojati bez  gospodarske aktivnosti (poljoprivreda, stočarstvo). No, većina kamenih građevina podignuta je tijekom 400 godina mletačke vladavine i tijekom 130 godina austrijske vladavine.

Unatoč teškoćama u određivanju starosti kamenih struktura, neke metode istraživanja omogućuju  preciznije datiranje, npr. analizom uzoraka biljaka i korijenja prikupljenih na davno napuštenim mjestima. Metoda datiranja ugljikom-14 može se koristiti kako bi se utvrdila starost kamenih građevina za koje se pretpostavlja da su stariji od samih biljaka. Kroz istraživanja naselja iz antičkih vremena možemo dobiti važne informacije ako pronađemo vezu između arheoloških i osteoloških ostataka s nalazištem.

Gradine (Castellieri)

 

Jedna određena karakteristika može nam pomoći objasniti kamene strukture na Cresu, a to je pitanje jesu  li one povezane s dalekom prošlošću. Gradine (castellieri) su najstarija naselja na otoku koja datiraju u razdoblje  kasnog neolitika. Istraživanja tih i danas vidljivih ruševina koja su do sada poduzeta (Carlo Marchesetti, Jasminka Ćus Rukonić, Vladimir Mirosavljević, Nikola Stražičić) dokazuju da su ograde i zidovi na neki način slični onima na drugim mjestima na otoku. Zidove (izgrađene od kamenih blokova položenih u dva reda – jedan unutarnji i jedan vanjski – s ispunom od kamena lomljenca u sredini) su otkrili arheolozi prilikom istraživanja gradine Pukonjina tijekom 1930-tih godina. Ti zidovi su vjerojatno bili dijelom prve verziju zidina izgrađenih oko maslinika. Međutim, u izvedbi, raznolikosti i funkciji  značajno se razlikuju od struktura koje trenutno okružuju stabla maslina i nasade vinove loze.

Gradine se treba promatrati kao stalna naselja. Prethodna dominantna teorija tvrdila je da su ta mjesta izgrađena za obranu i kao privremena boravišta. No nedavna istraživanja u područjima duž francuske mediteranske obale pokazuju da su objekti izgrađeni na velikim visinama zbog prirodnih značajki te da  su po svom karakteru bili u trajnoj funkciji. Ova naselja smatrana su daleko zdravija za život za razliku od obalnih naselja koja su bila podložna najezdama insekata zbog nepovoljnog okruženja i močvara. Tek u rimsko doba došlo je do značajnijeg premještanja naselja prema obali, s obzirom da su Rimljani posjedovali potrebna znanja i vještine u vezi s regulacijom rijeka i melioracijom nezdravih obalnih područja.

U naseljima Lubenice (tal. Lubenizze), Dragozetići (tal. Dragoseti), Predošćice (tal. La Sella), Filozići (tal. Filosici) i Pernat nalaze se kamene strukture koje su na neki način slične gradinama. U blizini navedenih mjesta na Cresu mogu se vidjeti ravne  površine manjih dimenzija, ali dovoljne za uzgoj žitarica, vinove loze i povrća.  Ograđeni dijelovi i kamenje složeno u hrpe ostavljaju dojam da su te površine bile namijenjene više  za ispašu nego za uzgoj kultura. U tom kontekstu,  nije posve pogrešno tvrditi da su promjene u krajoliku na Cresu započele na uzvisinama otoka, gdje su smještene gradine, a zatim se postupno nastavile niz padine.

Takvim pristupom, što se tiče promjena u otočkom krajoliku, može se nadalje zaključiti da su se dvije glavne gospodarske djelatnosti, uzgoj stoke i poljoprivreda, odvijale istovremeno; kroz protok vremena, jedna djelatnost prevladala je nad drugom  i obrnuto. Takve naznake o komplementarnim djelatnostima zapravo su već prisutne u Grčkoj oko 400. g. pr. Kr.

Odnos između nasada i terasa u moderno doba

Za kasnija povijesna razdoblja na otoku ne postoji jasna dokumentacija ili specifični podaci o terasama. Moramo se pozvati na uvođenje i rast različitih gospodarskih djelatnosti i poljoprivrednih kultura te ih koristiti kao pokazatelje o tome kako i kada su građene kamene strukture. U prvom Statutu grada Cresa iz 1300. godine spominju se stare tradicije i zidovi za zaštitu pašnjaka koji su ujedno i pružali hlad za ovce. Nigdje se ne spominju terase za uzgoj kultura.

Dana 4. veljače 1504., Petrissio de Petris  navodi se da će zasaditi nekoliko divljih maslina na stanciji Sv. Blaž. Nekoliko godina kasnije (1508.) ova uspješna inicijativa je dovelo do produljenja najma s dodatnih dvadeset sadnica. 1550.  izgrađeno je skladište (fondaco) koje je služilo za pohranu ulja, posebno za vrijeme velikih nestašica. Ova izvješća ukazuju na to da „kultura masline u okolici grada Cresa nije bila raširena u onoj mjeri koliko je to bila kasnije“ (Cavallini – „Pismo creskim poljoprivrednicima“). U prvim desetljećima 17. stoljeća Venecija je odlučila povećati proizvodnju ulja i proširiti uzgoj na područje Istre i Dalmacije, dijelom zbog vlastitog profita, a dijelom kako bi nadoknadila manjak ulja koje se uglavnom uvozilo iz Puglie. Pažljivim pregledom skladišnih knjiga željeli smo dobiti sveobuhvatnu i detaljnu sliku godišnje proizvodnje; međutim, zabilježene su tek sporadične kupoprodaje ograničenih količina ulja tijekom razdoblja od 21 godine (od 1616. do 1637.).

Prema istraživanju koje je proveo franjevac Josip Vlahović, prve zabilješke u samostanskom arhivu datiraju iz 1496. u kojima se navodi parcela zemlje s maslinama, voćkama i vinovom lozom. Nakon nekog vremena, i vlasništvo i površina kultiviranog područja postupno su se promijenili, uz širenje maslinika, što je dovelo do sustavnog uzgoja krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Zapažanja u vezi s gore navedenim odnose se samo na zemljišta u vlasništvu samostana 1600-tih godina (1652., 1653., 1682., 1683.), na kojima  „su iskopane jame“ i zasađene masline. Navedeno istraživanje  detaljno opisuje  mlinove za masline u vlasništvu samostana, zatim proizvodnju, veličinu radne snage i naknade za radnike. Tako smo saznali da je 1668. godine u Cresu bilo tri mlina za masline, a 1698. bilo ih je sedam. Podaci koje je prikupio Vlahović  ukazuju na činjenicu da je početkom 1608. bilo samo dva mlina za masline u Cresu: u okviru franjevačkog samostana i samostana benediktinki. Međutim, to ne isključuje mogućnost da su se koristile i druge metode proizvodnje ulja „na stari jednostavan način“. Iz istog izvora saznajemo da se povećanje broja maslinika sporo razvijalo tijekom posljednjih desetljeća 18. stoljeća, odnosno tijekom mletačkog razdoblja. Razlog sporosti  (prema autoru) leži u stalnim prijeporima u vezi ispaše i u odlukama koje su donosile mjesne vlasti u strahu za zdravlje stanovnika ukoliko ne bude osigurana opskrba mesom.

Kada je opat Alberto Fortis pristao na otok 1770. godine (A. Fortis,  Ogled zapažanja o otocima Cresu i Lošinju – Saggio sopra Osservazioni d’Isola di Cherso-Osero 1771), uživao je u “najljepšem prizoru” u creskom zaljevu ili  “vrtu”, kako  ga je on nazvao: „Najljepši prizor…Različitost povrća, maslina, vinove loze, zasijanih polja, što iz daleka čini šareno polje s prijelazima raznih boja, ugodan je prizor, iznad svakog izričaja…“ Osim panoramskoj slici Cresa, Fortis izražava divljenje težacima i njihovom napornom radu. Opisao je razne kulture koje su se uzgajale na terasama, iako je proizvodnja ulja bila dominantna – u to vrijeme procijenjena je na  1932.2257 hektolitara godišnje.

Značajno povećanje proizvodnje ulja uslijedilo je nakon 1797. godine i raspodjele zemljišta predviđenog za „kopanje“ na području Ponta Grassa. To odgovara današnjem području koje se proteže od zelenog svjetionika na ulazu u Creski zaljev sve do uvale Nedomišlje. Najveći pomak u razvoju maslinarstava dogodio se u 19. stoljeću kada su i berbe bile više ili manje bogate maslinama.

1853. godine, ukupna proizvodnja iznosila je 2.000 barela, a 1868. godine bilo je 24 mlina za masline koji su bili aktivni od studenog do lipnja.

Do sada smo se uglavnom bavili proizvodnjom ulja  koja je u određenim razdobljima i iz različitih razloga bila ekonomski najisplativija. Proizvodnja je ovisila o klimi, tlu, količini potrebnog rada i mletačkim interesima. Moramo, međutim, uzeti u obzir da su vinogradarstvo i proizvodnja vina stoljećima bili važan gospodarski resurs. Nemamo podatke o tome koliko je površina bilo pod vinogradima kao ni o proizvodnji vina  tijekom stoljeća. Međutim, iz izvješća Gradskog vijeća saznajemo da su se građani često žalili na nisku cijenu vina koja je ostalo nepromijenjena dva stoljeća. Naknadno donesenim odlukama Vijeće je omogućilo prikupljanje poreza za vino putem aukcije prihvaćanjem najpovoljnije ponude. Tijekom kasnijeg razdoblja vinogradi su se prostirali na padinama brda iznad središta grada, a zatim se na njihovom mjestu uzgajao dalmatinski buhač za proizvodnju prirodnog insekticida piretrina.

Cavallinijevo „Pismo creskim poljoprivrednicima“ (Lettera Agli Agricoltori di Cherso) iz 1900. godine predstavlja  jasan zahtjev da se prestane ustrajati u daljnjem uzgoju vinove loze i zanemarivanju stabala maslina. Na kraju ljudi neće imati ni jedno ni drugo, već će završiti u bijedi. Razlog zbog kojeg su se poljoprivrednici na Cresu aktivno bavili vinogradarstvom zadnjih dvadeset ili trideset godina devetnaestog stoljeća bila je filoksera koja je uništila vinograde zapadne Europe ali se nije proširila na područja Istre i Dalmacije. Zbog posljedičnog nedostatka vina proizvod se mogao prodati po dobrim tržišnim cijenama. Izričit zahtjev Cavallinija i profesora Carla Huguesa nije podrazumijevao sadnju nove američke loze za koje je potrebne dublje tlo, a time i više čišćenja, novca i radne snage. „Ali ako sada prionete rezidbi stabla maslina, stvari se mogu brzo promijeniti na bolje“. „Tako ćete cijeniti nasljeđe koje ste dobili od svojih predaka“, dodaje profesor.

Ono što je do sada rečeno pokazuje da je preobrazba krajolika prošla kroz naizmjenične faze u smislu vrste uzgoja. Potreba za obrađivanjem zemlje nije bila povezana s jednom kulturom, ali se mijenjala kroz stoljeća ovisno o zahtjevima tržišta. Na kraju, maslinici su prevladali. Procjenjujemo da je taj proces tekao postupno i da se ne može povezati s određenim događajem ili određenim datumom. Mi i dalje smatramo da se dio te preobrazbe dogodio prije šesnaestog stoljeća, iako je uzgoj kultura tada bio različit od, primjerice, vinogradarstva.