U švedskom jeziku, u kojem često možete sastavljati riječi tako da spajate pojmove u jedan – kao kada se gradi zid! – postoji izraz koji se dobro slaže s prvim dojmom koji stranac može stvoriti o hrvatskom otoku Cresu: „bergtagen“. „Bergtagen“, općenito govoreći,  znači „biti začaran“, ali u nordijskom folkloru izraz „bergtagen“ označavao je nadnaravna bića koja su odvodila ljude u svoje nastambe na planini ili pod zemljom, a zatim im zauvijek promijenila njihove umove.

Kada se približavate Cresu s mora – ne postoji mnogo drugih načina, naravno! – često ste samo „bergtagen“:  tišinom koja vlada čim ste napustili kopno, moćnim hrptom otoka što se poput dinosaura uzdiže iz bistre vode, svjetlom koje se mijenja i čija ljepota je… zasljepljujuća.127 Dojam je toliko jak, da je čak i oštar promatrač kao Claudio Magris, kandidat za Nobelovu nagradu i autor (Mikrokozmi, 1997), prilikom posjete otoku gotovo propustio zanimljive i bezbrojne sive točke koje obronke brda čine ogoljenim, a kad se spuštaju nizbrdo nalik su suhim riječnim koritima.

Nakon što pristanete na otok,  otkrijete da postoje i druge sive formacije duž brda, ponekad pravilnog oblika, kao kad ugledate  ostatke drevne nastambe koja vam se ukaže prilikom arheoloških iskapanja, a ponekad podsjećaju na tribine nekog antičkog kazališta koje je prekrila divlja vegetacija.

Onima koji se ne izlažu često snazi  vode, neba i svjetlosti, šok će nastupiti odmah.

Sve ovo, isprva nevidljivo, predstavlja djelo ljudskih ruku. Svo to sivo kamenje postavila je ljudska ruka! Milijuni komada  kamenja iskopani su, podignuti i pomaknuti nekoliko metara ili više, dalje od svog prvobitnog položaja kako bi se od njih izgradile terase, pregrade na pašnjacima i parcelama, međe na poljoprivrednim površinama, kamene gomile, spremišta ili čak životni prostori.

Iz zemlje  su nicale kamene strukture koje su gradile stotine otočana, beskonačno upornih, stvarajući projekt faraonskih dimenzija, poput piramida ili Velikog kineskog zida.IMG_8334

I tada ćete pomisliti na Sizifa.

Sizif, taj lukavi kralj Korinta kojeg su bogovi kaznili  za njegove prijevare;  morao je gurati veliku stijenu do vrha brijega, ali prije nego što bi stigao do vrha, kamen bi se otkotrljao te je morao početi iznova. I tako stalno.

No, u suvremenom životu oglašivači i druge osobe rado racionaliziraju ljudsku muku i teškoće. U jednoj od creskih trgovina, turistički slogan poziva posjetitelje: „45. paralela – najbolja zona za život“. Je li se to oni šale? Govorimo li o istoj 45. paraleli na kojoj se nalazi otok s toliko mnogo kamenja  gdje su Sizifova djeca u tišini uložila ogroman trud mukotrpno radeći kako bi preživjeli?

I tada poželite vrištati, pokazujući rukom u smjeru padina izvan grada: „Ali zar ne vidite kamenje? Zar ih ne vidite?“

Stoga je krajnje vrijeme da promotrimo kamenje i prepoznamo strpljivi rad naših predaka kojem su dali smisao, stvorili život.

Delikatna stabla masline, male zelene oaze na kojima ovce još uvijek pasu predstavljaju mala čuda koja su stvorile mnoge  generacije svojim  tihim, mukotrpnim radom. Ove nepogrešive „sive“ strukture koje  tako lijepo sjaje na suncu uz crvenu boju zemlje, zelenilo borova  i plavetnilo neba i mora, monumentalna su djela nastala u skromnosti upornim radom.DSC01750

„Ti si Petar- Stijena  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“, kaže Evanđelje po Mateju. Stanovnici Cresa  možda nisu  sagradili crkvu, ali  su stvorili jednu vrstu svetišta, katedralu na otvorenoj zemlji čije dimenzije i razmjere može pojmiti tek nekolicina ljudi, ali sada je vrijeme da  ju se očuva  i cijeni, za generacije koje dolaze. To je zahtjev upućen i strancima  koji su se slučajno zatekli na Cresu i tako postali „opčinjeni“  otokom nakon prvih dojmova, da obrate pozornost na ovo izuzetno blago koje otok skriva.

Christian  Catomeris, europski dopisnik SVT-a (Švedske televizije) 2010-2014

Kulturni krajolik koji se mora sačuvati

Posjetitelj koji odlazi u šetnju ruralnim krajolikomu neposrednoj blizini grada Cresa  biti će zadivljen velikim nakupinama kamenja što se prostiru uokolo i čine se kao da formiraju ljestve između neba i zemlje.  „Fina indove che l’Ocio pol guardar xe masiere … miliardi the piere grige e bianche / su par le gobe, so par le calanche“,   kao što ih autor Aldo Policek na otočkom dijalektu  opisuje u pjesmi „Masiere („Dokle pogled seže vide se zidovi od kamena… milijarde sivog i bijelog kamenja / gore na brežuljcima  i nizdol prema morskim uvalama“).DSC01684

Geometrijske strukture luminoznih tonova u vapnencu – prirodnom, sivom, polikromnom – koju su težaci stoljećima razvijali svojim znanjem i vještinom,  leže na brežuljcima koji okružuju grad i postupno se spuštaju niz  padine sve dok se ne spoje i pomiješaju s bojama morskog plavetnila. Ali to nije samo vizualna ljepota. Iz golog krša, koji nudi priroda, vješti i marljivi težaci nužno su morali preobraziti  svoj životni okoliš.

Kultivirano područje nudi društvene  i ekonomske mogućnosti koje su jedinstvene za otok. Rad na preobrazbi krajolika, osim što je za cilj imao obradu i poboljšanje tla, također je utjecao na odnos između pojedinaca te ih povezao s njihovim životnim prostorom. Veliki broj arhitektonskih struktura koje su unaprijedile uzgoj raznih kultura i još uvijek doprinose uzgoju maslina, predstavljaju „izvanredan primjer ljudske interakcije s okolišem“, što je jedan od kriterija kojim UNESCO definira područja od posebno kulturne i prirodne važnosti. Ljudski rad koji je obavljen u ovom dijelu Kvarnerskog zaljeva dobro se uklapa u ovu definiciju. S pravom ga treba smatrati jedinstvenim u širem smislu, kako prema svojoj kvaliteti tako i prema kvantiteti u odnosu na Jadran i Sredozemlje.DSC01754

Poljoprivredni krajolik u raznim oblicima i strukturama dominira cijelim otokom, a osobito okolicom grada Cresa , ali je za sada u stanju zapuštenosti i propadanja. Postoji velika potreba zaštite i očuvanja kulturnog područja – ploda tisuću godina iskustva, ukoliko ne želimo  riskirati i u potpunosti izgubiti jedinstvenu ljudsku baštinu. Svrha našeg izlaganja je probuditi svijest lokalnog stanovništva i posjetitelja o činjenici da su izvorni stanovnici Cresa oblikovali svoj teritorij i da se radi o kulturnim građevinama koje su se gradile stoljećima, ako ne i tisućljećima.

Krajolik se stoga proteže izvan estetske dimenzije. To uključuje povijesne, ekološke, tehničke te društveno-ekonomske aspekte vezane uz prošlost, ali koji vrijede  i danas. Vrednujući jedinstveno okruženje, stanovnici  Cresa mogu imati koristi koje nadilaze ograničene opipljive pogodnosti. Njihova dobit može biti i veća ukoliko se prema ovom  kulturnom blagu odnose kao dijelu „kolektivne kulturne memorije“, a biti svjestan ove činjenice znači imati „jamstvo za budućnost“.