Suhozidi Otoka Cresa

Količina i raznolikost kamenih struktura na području oko grada Cresa nameću spontana pitanja: Koliko dugo postoje ove građevine? Koliko je radnika bilo potrebno za dovršetak posla? Ista pitanja postavljana su i u kontekstu  drugih područja, ali znanstvena istraživanja nisu bila u mogućnosti dati sveobuhvatne odgovore. Procjenjuje se da neki kameni zidovi na Kreti vjerojatno datiraju još iz brončanog doba. Prvi primjeri terasa, koje je 1987./88. godine Julie Ann Clark otkrila na otočiću Pseina (blizu Krete), bili su u obliku nasipa. U Limnosu, blizu Mikene na Peloponezu, na području na kojem prevladava suhi i tvrdi vapnenac, pronađene su male površine zemljišta raspoređene u terase; one su izgrađene gomilanjem velike količine kamenja u formi  „masivnih, nerazmjernih“  zidova koji se preklapaju, vrlo sličnih tzv. „meniku“ na Cresu.

Britanski i američki istraživači često izražavaju svoje iznenađenje zbog činjenice – koja i nas začuđuje –  da niti jedan dokument u arhivima niti bilo kakvo povijesno ili pisano izvješće ne govore o njihovom postojanju (osim u jednom kratkom dijelu Odiseje). Isto se odnosi i na otok Cres. Nema podataka koji opisuju izgradnju spomenutih suhozida. To je vjerojatno zbog činjenice da su ih izgradili skromni ljudi koji u pravilu nikada nisu imali običaj dokumentirati rezultate svog rada. Ove  „masiere“ (suhozidi) sačinjavaju i ograđuju  „polja siromašnih“ i predstavljaju plod mukotrpnog rada zbog nedostatka plodnog tla – rad koji se morao obaviti u vrijeme oskudice.

Konzultirani povijesni izvori  ne sadrže nikakve napomene u vezi s ovim zidovima. Vrlo je vjerojatno da terase postoje dugo vremena. Pregrade i zidovi koji ne služe izravno za uzgoj maslina izgrađeni su za druge poljoprivredne kulture, kao što su vinova loza, povrće i žitarice. Pokazatelj koji govori o tome koliko su stare kamene strukture može se posredno pronaći u odnosu između opsega posla i broja „vrijednih ruku“ koje su bile na raspolaganju. Broj stanovnika grada Cresa se tijekom razdoblja od tri stoljeća (od 1550. do 1850.) popeo na  2500 do 3000 ljudi među kojima je bilo 250 do 300 radnika (Mlečani su ih nazivali  „homeni de fatura“), od kojih se manji broj bavio poljoprivredom. Malo je vjerojatno da je tako mala populacija (što ne uključuje robove ili uvoznu radnu snagu, nešto što u povijesnom smislu nikada nije postojalo na Cresu) mogla imati fizičke sposobnosti za takav podvig u relativno kratkom vremenu. Vjerojatnije je da je preobrazba krajolika zahtijevala puno vremena i da je trajala stoljećima. Zbog dugog vremena koje je bilo potrebno za izgradnju ovih kamenih struktura, možemo lako zamisliti da su  novije kamene  strukture prekrivale one stare ili da  su se neki dijelovi obnovili iznad postojećih temelja starih tisuće godina.

Vrste terasa

Postoji nekoliko različitih vrsta terasa: paralelne terase, zakrivljene, isprepletene (u cik-cak formi), uvučene terase, terase na poljima , u uskim prolazima, u obliku nasipa na brdovitom terenu, lažne terase, strme, antropogenetski izmijenjene terase i ligurske terase. Svi navedeni oblici terasa imaju svrhu prostorno distribuirati sediment (radi plodnosti tla), olakšati prodor korijenja (posebno stabala maslina, pomoću vlage iz vapnenca), reducirati nagib brda, povećati apsorpciju kišnice i kontrolirati eroziju tla. Tipologija terasa ovisi o morfološkim svojstvima zemljišta, a često se pojavljuju na tlu građenom od vapnenca i lapora. Svrha terasa ista je u svim kulturama Sredozemlja, bilo da su na Kreti, u Grčkoj ili na Cresu, ali postoji znatna razlika u količina rada i energije potrebnih za njihovu izgradnju.

Neke od gore opisanih terasa također su prisutne i na Cresu gdje je, međutim, uočljiva posebna metoda iskorištavanja zemljišta, poznata kao „graja“. U slučaju Cresa, tehnologija izgradnje terasa prilagođena je specifičnim značajkama i reljefu terena te dostupnosti materijala. Velika količina kamenja uklonjena je i skupljena u gomilu (poznatu kao „menik“) na rubu područja koje je predviđeno za kultivaciju. U očima promatrača „menik“ isprva izgleda kao dio prirodnog krajolika. Površina oslobođena od kamenja vjerojatno je u početku služila kao pašnjak da bi se zatim, nakon drugog čišćenja, koristila za uzgoj žitarica i mjestimice za uzgoj maslina i vinove loze.

 

Terase i arhitektonski oblici maslinika na Cresu

Prostor dobiven između dva „menika“ formira tzv. „graju“. Unutar „graja“ postoje različite strukture koje služe poravnavanju tla, podupiranju zidova, zaštiti od vjetra i tako dalje. One su dijelom slične vrstama terasa koje susrećemo na drugim lokacijama, ali s razlikama u linearnosti i pravilnosti. Kamene strukture Cresa imaju najrazličitije oblike, ovisno o mjestu i vrsti zemljišta na kojem se nalaze. Majstor gradnje suhozida pažljivo i vješto bira Iz hrpe kamenja oblikovanih napuklinom u zemlji i stvara dobro definiranu strukturu. Svaki komad kamena ima svoje prirodno mjesto, ovisno o vrsti materijala koje je bilo na raspolaganju, u svakoj od raznih struktura koje i danas postoje u krajoliku.

S vapnencem kao sirovinom, obrtnici ili težaci mogli su konstruirati suhozide različitih oblika, ovisno o vrsti tla, vremenskim uvjetima ili određenim potrebama: dvostruke („dȕplice“) , jednostruke („ũnjule“), za podupiranje („scarpa“ i „controscarpa“), za zaštitu od erozije ( „barbakani“) ili za odmor i okrepu („pocivalići“).

Dvostruki suhozidi se u većini slučajeva nalaze sa svake strane puta. Njihova visina i širina prilagođena je vrsti tla i količini dostupnog materijala. Duž svakog puteljka nailazimo na suhozide različitih oblika i stilova. Suhozidi koji definiraju putove obično su visoke kvalitete i dizajna: fiksni, stabilni, s vješto izvedenim završetkom i ljepšom stranom okrenuti prema putu. Ovakvi suhozidi postavljeni su na najeksponiranijim i najposjećenijim mjestima, izloženi pogledu i kritičkom propitivanju onih koji svakodnevno prolaze pored njih. Kako bi se osigurala stabilnost i izdržljivost s obzirom na veliku težinu koju zahtijeva takva konstrukcija, suhozid mora ležati na živoj stijeni. Samo u rijetkim slučajevima bilo je potrebno iskopati drenažni kanal kako bi se osigurala stabilnost i sigurnost.

Na obradivim površinama postavljali su se jednostruki suhozidi („ũnjule“ na dijalektu) u širini jednog kamena, ali oni nisu vrlo česti jer se za njih smatralo da imaju malo značaja za uzgoj kultura. Gradili su ih na najizloženijim mjestima kao zaštitu od bure i sjevernih vjetrova posebnom tehnikom kojom se prigušuje nalet vjetra ali istovremeno štiti suhozide od urušavanja.

Međutim, potporni zidovi koji formiraju terase bili su od iznimne važnosti kako bi se spriječilo gomilanje kamenja i klizišta na strmijim padinama. Suhozidi postavljeni uz „masieroni“ („menik“) su uglavnom niski, tako da kamenje „menika“ ne klizi na obradive površine. Takozvani „barbakani“ sprječavaju eroziju i klizanje kultiviranog zemljišta. Njihova visina varira između 30 i 150 cm, a širina između 40 i 150 cm. Isti termin neki poljoprivrednici koriste i za potporne zidove („contra forte“, „scarpa“, „controscarpa“) i terase. Kad je „barbakan“ manjih dimenzija onda ga se naziva „barbakanić“.

Veliki „masiere“ ili „menik“ predstavlja i istovremeno simbolizira veliku količinu rada potrebnog za oslobađanje tla od kamenja i njegovo pretvaranje u obradivu površinu. Kada je odabran materijal za izgradnju ovih struktura, velika količina preostalog kamenja formira se u gomile („menike“) na obje strane “graja”. Količina rada potrebna za pomicanje takve količine kamenja u gomile promjera 2 do 3 metra značila je ogroman napor i trud. Manja količina kamenja prikupljena nakon daljnjeg čišćenja terena u malu gomilu poznata je pod nazivom „menicić“.

Osim što su se bavili zemljoradnjom i sadnjom stabala, težaci su ili sudjelovali ili doprinosili realizaciji opisanih radova. Majstori suhozida, većinom anonimni, bavili su se isključivo izgradnjom “masiere” i drugih građevina, a koliko znamo bili su malobrojni. Poljoprivrednici koji su se posvetili uzgoju maslina i vinove loze pokušavali su iskoristiti njihove vještine za gradnju najtežih struktura koje su zahtijevale preciznost i specifična znanja. Viši i deblji zidovi koji obično prate puteljke su u smislu sigurnosti, funkcionalnosti i vrijednosti plod majstorova umijeća. Imali su veće plaće a njihov rad se vrednovao dvostruko više od rada poljoprivrednika.

Sve “graje” povezane su s lokalnim putovima koji se sastoje od kamenim staza, uskih prolaza („klanci“) i stepenica. Na raskrižjima ili na strateškim točkama postavljena su odmorišta za privremeno odlaganje teških tereta ili kao prilika za susret („pocivalići“). Na putovima se također može uočiti vještina majstora u uporabi vapnenca u strukturama koje su imale specifične funkcije, kao npr. reducirati i olakšati protok oborinskih voda, zaštititi površine putova ili smanjiti i prilagoditi nagib staze te tako olakšati kretanje kako ljudi tako i životinja.

 

Količina uklonjenog kamenja – izračuni i mjerenja

U nekim studijama na europskoj razini (Progetto Alpter) provedena su mjerenja kako bi se vidjelo koja je količina materijala i rada potrebna za izgradnju terasa na različitim lokacijama U Europi.

Alpi Marittime: za izgradnju 2,5 m dugog i 1 m visokog zida potrebno je 1,5 m³ kamene fasade,

1 m³ za ispunu i 0,25m³ tla. Vrijeme potrebno za ovaj posao je 4-5 sati, a količina potrebnog materijala iznosi 6 tona. Za pripremu padine za terase, prema izračunima, potrebno je 200-300 dana rada po hektaru.

Prema izračunima drugih istraživača (Ph. Blanchemanche, Bâtisseurs the paysages, terrace elements, épierrement et petit hydraulique agricultural en Europe XVII-XIX siècles )1990. godine, procijenjeno je da je za područje od 10 četvornih kilometara kultivirano do 60% potrebno 120 000-180 000 radnih dana, što odgovara razdoblju između 8 i 30 godina, ukoliko je na raspolaganju bila aktivna radna snaga od 20-50 osoba. Navedeni podaci navode na zaključak da su na nekim padinama terase građene tijekom razdoblja od 50-100 godina.

U Remo Terranova, u oblasti Cinque Terre u Italiji, bilo je potrebno 8,4 milijuna kubičnih metara kamenog materijala za izgradnju suhozida u ukupnoj dužini od oko 6720 km za 2000 hektara vinograda.

U prije navedenoj Cavallinijevoj publikaciji (pod naslovom „Povijest“) postoji dodatak koji su napisali Dr. Antonio Petris i inženjer Nicolò Bolmarcich. Njihovo istraživanje, provedeno 1900. godine, otkrilo je da je 15 hektara (različitih po položaju i prirodi terena) od ukupno 1288 hektara maslinika u blizini grada pokazalo gustoću rasta od oko 249 biljaka po hektaru, ukupno 320,712 masline. Ono što je od velike važnosti i što najviše privlači našu pozornost je omjer nasada i uklonjenog kamenja. Čak 1288 hektara od ukupno 13/40 (418.40 hektara) zauzima kamenje u obliku graničnih suhozida, terasa, barbakana, „scarpe“ i „controscarpe“, kamenih gomila („menika“), staza itd. Kultivirano je 5/40 (161 hektar) od ukupne površine, ali s niskom produktivnošću, a na preostalih 22/40 (708,40 ha) nalaze se nasadi maslina. Činjenica da je 48% promatrane površine bilo prekriveno kamenjem koje je uklonjeno govori o silnom obimu obavljenog posla.